Gene­ralni kon­zul Repu­blike Hrvat­ske u Mel­bo­ur­neu mr.sc. Antun Babić bora­vio je u Hobartu, na Tasma­niji, gdje je u sta­rač­kom domu posje­tio poz­na­tog aus­tral­skog par­la­men­tarca i veli­kog pri­ja­te­lja Repu­blike Hrvat­ske i Hrvata u Aus­tra­liji, Mic­ha­ela Hod­g­mana. Mic­hael Hod­g­man potječe od jedne od naj­poz­na­ti­jih aus­tral­skih obi­te­lji na Tasma­niji, a preko tri­de­set godina bio je član pokra­jin­skog  par­la­menta  Hobartu i savez­nog par­la­menta u Can­berri.  Nje­gov sin,  Will Hod­g­man, tre­nutno je vođa oporbe u Par­la­mentu Tasma­nije.
Na pri­jed­log jed­nog od naj­poz­na­ti­jih Hrvata u Aus­tra­liji, Mirka Fur­ja­nića, gene­ralni kon­zul Babić tom je pri­go­dom Mic­ha­elu Hod­g­manu uru­čio pla­ketu Gene­ral­nog kon­zu­lata Repu­blike Hrvat­ske u Mel­bo­ur­neu. Kod uru­či­va­nja pla­kete nazočni su bili istak­nuti članovi hrvat­ske zajed­nice u Hobartu: Mirko Fur­ja­nić, pred­sjed­nik Hrvat­skog kluba u Hobartu Mic­hael Ker­s­c­h­baum, pred­sjed­nik NK Cro­atia Gle­nor­chy Žarko Bal­tić, te Ivan Barić i Char­lie Kna­pek.
Tije­kom cere­mo­nije uru­či­va­nja pla­kete Babić je rekao da je pla­keta odraz  duboke i iskrene zahval­nosti kako Repu­blike Hrvat­ske tako i cijele hrvat­ske zajed­nice u Aus­tra­liji za veliko pri­ja­telj­stvo i snažnu javnu pot­poru koju je, Mic­hael Hod­g­man, deset­lje­ćima, kao član par­la­menta i minis­tar u Vladi Aus­tra­lije, davao Hrva­tima u Aus­tra­liji i hrvat­skoj borbi za slo­bodu, u vri­jeme kad je to u aus­tral­skoj jav­nosti i kod većine aus­tral­skih poli­ti­čara bilo vrlo nepo­pu­larno,  i u veli­koj mjeri nepri­hvat­ljivo.
Hod­g­man je zado­bio posebno velike sim­pa­tije Hrvata u Aus­tra­liji kad je, zajedno sa svo­jim kole­gama sa Tasma­nije, sena­to­rom Brian Har­ra­di­neom i Bru­ceom Good­luc­kom, tako­đer članom Savez­nog par­la­menta, u Aus­tral­skom par­la­mentu dao javnu pot­poru cilje­vima zbog kojih je 1977. godine u Can­berri otvo­reno „Hrvat­sko vele­pos­lans­tvo“. Otvo­re­nje „Hrvat­skog vele­pos­lans­tva“ u Can­berri 1977. godine skre­nulo je naj­veću moguću medij­sku i poli­tičku pozor­nost u Aus­tra­liji na legi­timno poli­tičko dje­lo­va­nje Hrvata u Aus­tra­liji i pravo hrvat­skog naroda u Hrvat­skoj na nje­govu slo­bodnu, samos­talnu i demo­krat­sku državu.  Una­toč veli­kom pro­tiv­lje­nju utje­caj­nih broj­nih par­la­men­tar­nih kolega, Mic­hael Hod­g­man i Bruce Good­luck pozvali su, u lis­to­padu 1978. godine, samo­ime­no­va­nog hrvat­skog otprav­nika pos­lova Maria Dešpoju na ručak u služ­beni res­to­ran u par­la­mentu u Can­berri. Bio je to nji­hov poli­tički riskan­tan i hra­bar čin osob­nog priz­na­nja legal­nosti „Hrvat­skog vele­pos­lans­tva“ u Can­berri, čije otvo­re­nje je iza­zvalo veliku uzbunu u tadaš­njoj Jugos­la­viji.
Od izbora za člana par­la­menta na Tasma­niji 1966. godine i kas­nije u Savezni par­la­ment u Can­berri, Mic­hael Hod­g­man puno je poma­gao kao odvjet­nik broj­nim Hrva­tima. Tako­đer je često bio nazo­čan na jav­nim pri­red­bama i mani­fes­ta­ci­jama Hrvata u Aus­tra­liji, gdje se otvo­reno zauzi­mao ne samo za prava Hrvata u Aus­tra­liji na priz­na­nje kao posebne etničke zajed­nice, nego je i iska­zi­vao uvje­re­nje da će hrvat­ski narod jed­nog dana biti slo­bo­dan, a Hrvat­ska samos­talna i demo­krat­ska država. Mno­gima je u sje­ća­nju ostao nje­gov vatreni govor u pri­log hrvat­skoj slo­bodi na Hrvat­skom nogo­met­nom tur­niru u Geelongu 1983. godine.
U jed­no­sat­nom raz­go­voru, gene­ralni kon­zul Babić rekao je Mic­he­alu Hod­g­manu kako u ono vri­jeme, kad je bio poli­tički emi­grant u Aus­tra­liji, nije mogao niti sanjati da će jed­nog dana u Mel­bo­ur­neu obav­ljati duž­nost gene­ral­nog kon­zula slo­bodne i samos­talne hrvat­ske države, koju tada nitko u svi­jetu nije želio. — Još manje sam mogao sanjati da će doći i dan kad ću u toj funk­ciji osobno uru­čiti pla­ketu i osobno se zahva­liti jed­nom članu Aus­tral­skog par­la­mentu za nje­govu ulogu u dopri­nos u stva­ra­nju hrvat­ske države. -
U tom kon­tek­stu, Babić je Mic­ha­elu Hod­g­manu rekao kako se kroz ostva­re­nje želje i snova hrvat­skog naroda o nje­go­voj slo­bod­noj državi, poka­zalo koliko je on kao član Par­la­menta Aus­tra­lije, uspr­kos svim tadaš­njim poli­tič­kim nega­tiv­nos­tima i gubit­cima za njega osobno, bio u pravu, te da su i on i hrvat­ski narod na kraju ipak bili pobjed­nici.  Pobi­je­dila je nji­hova ideja o pravu hrvat­skog naroda da bude slo­bo­dan u svo­joj samos­tal­noj i demo­krat­skoj državi.
Babić je posebno nagla­sio da mu je velika čast i zado­volj­stvo što u ime hrvat­ske države i hrvat­ske zajed­nice u Aus­tra­liji može veli­kom hrvat­skom pri­ja­te­lju uru­čiti, iako sa zakaš­nje­njem, mali ali iskreni znak priz­na­nja za sve što je godi­nama uči­nio za Hrvate u Aus­tra­liji i hrvat­sku borbu za slo­bodu.
U odgo­voru na Babi­ćeve riječi Hod­g­man je istak­nuo kako su Hrvati bili i ostali naj­bo­lja etnička zajed­nica, te da su Hrvati opće­nito dali veliki dopri­nos u izgrad­nji Aus­tra­lije u bogatu i razvi­jenu zem­lju. Dodao je kako mu je posebno drago što vidi da drugi i treći nara­štaj Hrvata u Aus­tra­liji zauzima vidno mjesto u aus­tral­skom druš­tvu. Hod­g­man je zamo­lio gene­ral­nog kon­zula Babića, za kojeg je rekao da može biti pono­san na nje­govu ulogu u radu hrvat­ske zajed­nice u Aus­tra­lije do 1990. godine i šire­nju ideje o slo­bod­noj i demo­krat­skoj hrvat­skoj državi, da pre­nese nje­govu poz­drav i duboku zahvalu Vladi i Pred­sjed­niku Repu­blike Hrvat­ske za priz­na­nje koje je dobio.
Iako sada u godi­nama i teško boles­tan, Hod­g­man je na kraju, vidno ras­po­lo­žen i sa suzama u očima rekao: — Uvi­jek sam vje­ro­vao u Hrvat­sku, a zatim je na hrvat­skom jeziku dodao: Živjela slo­bodna Hrvat­ska. – (gk HR u Melbourneu)