Vlado Čutura
(Glas Kon­cila)
U samos­tanu sv. Fra­nje u Imot­skome živi i još je akti­van naj­sta­riji redov­nik Fra­nje­vačke pro­vin­cije Pre­sve­toga Otku­pi­te­lja 98-godišnji fra Vjeko Vrčić, koji je i naj­sta­riji sve­će­nik Splitsko-makarske nad­bi­sku­pije. Još je vita­lan za svoje godine, pokre­tan, prati zbi­va­nja u Crkvi u druš­tvu, u svo­joj samos­tan­skoj sobi piše, čita, ana­li­zira, mar­ljivo pri­kup­lja podatke. Nekoć se bavio i sli­kar­stvom, pa je nje­gova samos­tan­ska soba ispu­njena nje­go­vim sli­kama i sli­kama poz­na­tih umjet­nika. Kao lju­bi­telj biljaka, u samos­tanu je pre­poz­nat­ljivo i nje­govo cvi­jeće o kojem vodi brigu. O. Vrčić obja­vio je više knjiga, pri­loga, a izdao je knjigu “Ple­mena Imot­ske kra­jine”, koja ima 440 stra­nica i teme­lji se na sta­rim doku­men­tima koji se nalaze u zadar­skom arhivu. Ondje su popisi zbje­gova iz Imot­ske kra­jine još od 1686. kad su mnogi Imo­ćani bje­žali u Pri­mo­rje, kada su Mle­čani 1718. podi­je­lili hrvat­ski narod i napra­vili gra­nice današ­nje Imot­ske kra­jine. Rođeni Imo­ća­nin, o. Vrčić u više je navrata kao redov­nik služ­bo­vao u samos­tanu sv. Fra­nje u Imot­skom u kojem živi i pos­ljed­njih 30 godina.
O. Antić učio ga je minis­tri­rati
U svom pred­stav­lja­nju o. Vrčić kaže: — Rođen sam u Imot­skom 28. veljače 1914. gdje sam zavr­šio osnovnu školu. U sje­me­ni­šte sam išao 1925. a prije toga bio sam tu minis­trant, jer kuća mi je blizu samos­tana i crkve pa sam uju­tro rano usta­jao i išao u crkvu. Sje­ćam se kako je to počelo, jedne nedje­lje bio sam ispred veli­kog oltara, i tada mi je pri­šao jedan fra­tar koji je pitao: Bi li ti učio minis­tri­rati misu? Odgo­vo­rio sam mu pot­vrdno. To je bio sluga Božji fra Ante Antić. Učio me tada minis­tri­rati, a pos­lije mi je bio magis­tar pos­ljed­nje godine teolo­gije. Tako sam redo­vito minis­tri­rao, a onda sam išao u sje­me­ni­šte. Sje­ćam se da je o. Antić imao tuber­ku­lozu pa je dola­zio na opo­ra­vak tu u Imot­ski.
Nakon moje želje da pođem u sje­me­ni­šte, župnik i kape­lan napra­vili su mi zamolbu i pre­po­ruku za sje­me­ni­šte. No, iz uprave pro­vin­cije sti­gao je nega­ti­van odgo­vor jer su odlu­čili da iz gra­dova neće nikoga pri­mati. Navodno, u to doba su ih iz gra­dova izva­rali, dakle nisu ostali. Ponovno je reagi­rao župnik sa svo­jom dopu­nom i onda su me pri­mili u sje­me­ni­šte. Već u prvoj godini sje­me­ni­šta susreo sam se s teško­ćama, raz­bo­lio sam se, zapravo obo­lio sam teže pa su me moji tak­si­jem vra­tili kući. Tako sam tu godinu pauzi­rao, ali već slje­deću škol­sku godinu vra­tio sam se ponovno u prvi raz­red. Oti­šao sam u Sinj u sje­me­ni­šte, pos­lije toga novi­ci­jat nam je bio u Zaos­trogu.
Kao kle­rici pro­veli smo dio vre­mena u Splitu gdje smo imali magis­tra koji je pro­vo­dio strogu pa i nera­zumnu dis­ci­plinu. Sje­ćam se da nas je jedne nedje­lje devet sati držao u crkvi. Kad smo polije toga došli u Makar­sku, našli smo za magis­tra anđela od čovjeka — o. Antu Antića. Bilo je sve nor­malno, držao je on red i dis­ci­plinu, ali razumno. Znao je on pone­kad nas i kaz­niti, a naj­teža kazna bila je čišće­nje zahoda. Kad bi netko bio kaž­njen kaz­nom čišće­nja zahoda, došao bi i magis­tar o. Antić te odmah bi uzeo metlu i poma­gao čistiti. To je bio anđeo od čovjeka! Tako sam napi­sao nje­gov živo­to­pis koji je naj­bo­lji prema pro­cjeni Živka Kus­tića, jer drugi su pisali nje­gov živo­to­pis a nisu ga nikad ni vidjeli ni poz­na­vali. Pisao sam o njemu onako kako sam ga poz­na­vao, može se reći iz prve ruke.
Kad su neki pos­ta­vili pita­nje kako je o. Antić mogao dopus­titi da se poje­dinci poput fra Ante Bar­tu­lo­vića, koji je vikao, gala­mio, zarede za sve­će­nika, išao sam u arhiv pro­vin­cije to istra­žiti. O. Antić je svake godine o sva­kom bogos­lovu slao izvješće u pro­vin­ci­ja­lat. Među­tim, to nitko nije čitao, nego je samo spre­mao u arhiv. O. Antić ga je opi­sao onako kak­vim ga je pro­ci­je­nio, jer on nije želio nikoga otpus­titi. Ali, kako to pro­vin­ci­jal nije pro­či­tao, pus­tio je da ga zarede. O. Antić je imao u sebi nešto posebno, jed­nos­tavno bi znao o nekome nešto. Znao je pro­či­tati una­pri­jed osobu. Kad je jed­nom meni nešto pisao kao župniku, doz­na­vao je sve milošću Bož­jom.-
O. Vrčić gim­na­ziju je zavr­šio u Sinju, teolo­ški stu­dij u Makar­skoj. Za sve­će­nika je zare­đen 12. ožujka 1938. Radio je u Fra­nje­vač­koj kla­sič­noj gim­na­ziji u Sinju. Bio je župnik i dekan u više župa: Met­ko­vić, Runo­vići, Igrane, Draš­nice, Vrgo­rac. Od 1982. živi u samos­tanu u Imot­skom. Nje­gov knji­ževni opus čini više od tisuću napisa i članaka po raz­nim lis­to­vima i časo­pi­sima. Napi­sao je više knjiga. Odlu­kom pred­sjed­nika Repu­blike Hrvat­ske dr. Fra­nje Tuđ­mana odli­ko­van je 1. ožujka 1998. Redom Danice Hrvat­ske s likom Marka Maru­lića.
Otac je činio dobra djela
Govo­reći o svo­joj obi­te­lji o. Vrčić kaže: — Rođen sam u cen­tru Imot­skoga u glav­noj ulici u bli­zini Pla­vog jezera. U obi­te­lji nas je bilo osmero, šestero žive djece, otac i majka. Djed mi je bio uči­telj koji je došao iz Šibe­nika u Imot­sku kra­jinu. Došao je u Gra­bo­vac, otvo­rio školu, tu se ože­nio, zatim išao u Župu Biokov­sku, nakon toga došao je u Zagvozd. Kao umi­rov­lje­nik, kupio je kuću na sta­roj pijaci u Imot­skom, jedno vri­jeme je radio kao činov­nik. Naj­sta­riji sin, tj. moj stric, bio je sve­će­nik ondaš­nje Split­ske bisku­pije. Naj­mlađa ses­tra mog oca išla je u časne.
Otac mi je došao u Imot­ski, zapos­lio se kao trgo­vac, ože­nio jednu Imo­ćanku a nje­zini su Jeli­čići došli iz Muća — to je moja mama. Otac mi je pos­tao činov­nik na općini, jedan od glav­nih činov­nika za vri­jeme Prvoga svjet­skog rata, nije išao u voj­sku, tu su ga zadr­žali i cijela ga je Imot­ska kra­jina poz­na­vala. To mi je kas­nije, u vri­jeme komu­nizma, jako puno pomo­glo. Moj otac je činio samo dobra djela i on je puno uči­nio da sam ja kas­nije pošti­van kao sve­će­nik.
Kad su došli par­ti­zani, poku­pili su sve pa tako i mog oca. U to vri­jeme bio sam u Met­ko­viću. Otvo­rila su se vrata zatvora, ušao je tada poz­nati par­ti­zan koji je pos­tao gene­ral Titova lovi­šta i rekao mom ocu: Lujo, iđi kući! -
O svom pozivu, o svom zva­nju o. Vrčić kaže: — Kroz cijelo vri­jeme u fra­trima nikad mi nije došla napast da napus­tim fra­nje­vaš­tvo, uz sve teškoće koje su me pra­tile u životu. Napri­mjer, imali smo pre­fekta ‚div­ljaka‘ u Splitu. To je opi­sao Ivan Raos u romanu ‚Žalosni Gos­pin vrt‘. Jed­nog dana, mog kolegu i vrš­njaka fra Milana Miku­lića zapi­sao je pozor­nik i pre­fekt mu dao četiri šibe. Tome sam se uspro­ti­vio, te rekao: Pusti ga. Pozvao me nakon toga u sobu i kazao: Ti si se bunio. Odgo­vo­rio sam mu: Nemojte mis­liti da ste vi jedini fra­tri, ja ću otići u Her­ce­go­vačku pro­vin­ciju. Kas­nije smo bili pri­ja­te­lji, a ja se nikad nisam bojao reći istinu.
Gle­dam danas, nema zva­nja. Opća je stvar da se u svi­jetu slabo ide u duhovna zva­nja. To se tako dogo­dilo zbog niza pro­mjena u druš­tvu, pa gle­dam: ni minis­tranti nekako nemaju želju za duhov­nim zva­njem. Ovdje sam tri­de­set godina, radio sam, imao sam minis­trante, ali slabo se ide u zva­nja. Što se dogo­dilo, teško je objas­niti. Tu je kan­di­da­tura, nama sje­me­ni­šte zapravo ne koristi ništa više. Prošle godine imali smo ih sedam, jedan iz sje­me­ni­šta. -
S dvije štruce kruha “kupio” stra­žare
– Kad je zavr­šio rat, pisao sam o tim doga­đa­jima, tako sam napi­sao oko 400 kar­tica tek­sta. Naj­za­nim­lji­viji je Sinj. Fra Stanko Petrov je odre­dio bogos­love koji će pola­gati državnu maturu, koji će ići na sve­uči­li­šte. Odre­dio je i mene. Oni su dobili pravo jav­nosti iz Beograda. Odre­dili su da pro­fe­sori u Sinju koji se zateku kao takvi mogu i dalje pre­da­vati, a novi pro­fe­sori koji budu dola­zili da mogu pre­da­vati pod uvje­tima koje nalaže država. Mene, kao bogos­lova, upi­sali su kao pro­fe­sora. U to vri­jeme bavio sam se sli­kar­stvom. Preko praz­nika došao bih u Imot­ski, a kako je Tonči Mos­tan­čić zavr­šio likovnu aka­de­miju, on me je tada podu­ča­vao. Ubi­jen je na Daksi. On me je učio mije­ša­nje boja. Kad sam zavr­šio i pos­lije mlade mise u Imot­skom, bio sam bio pre­fekt u Sinju od ožujka do kraja godine 1938. U ožujku sam morao ići u Sinj i slje­deće godine 1939. išao sam u samos­tan i bio sam pro­fe­sor, imao sam dekret kao pravi pro­fe­sor. Pre­da­vao sam, služ­beno mi je bilo crta­nje. Zatim sam još pre­da­vao latin­ski i hrvat­ski prvom raz­redu, pre­da­vao sam povi­jest umjet­nosti. Pos­lije su me odre­dili za duhov­nika vanj­skih đaka. Tu je bio Miko Tri­palo i nje­gov mlađi brat Sašo. Miko i Sašo redo­vito su dola­zili na vje­ro­nauk. To je tra­jalo do dola­ska par­ti­zana. -
Premda je tre­bao ići na likovnu aka­de­miju, nakon raz­go­vora s her­ce­go­vač­kim fra­trom, poz­na­tim sli­ka­rom fra Mir­kom Ćosi­ćem, o. Vrčić je odus­tao, i to mu je vod­stvo pro­vin­cije pri­hva­tilo. »Kako sam imao dekret kao pro­fe­sor, nisam išao nikamo iz Sinja. Kad su došli par­ti­zani, nas­tu­pio je užas nekih Sinjana prema nama. Četvo­ricu fra­tara su odveli i za jednu noć su nes­tali. Budući da sam bio duhov­nik vanj­skih đaka i pro­fe­sor, prema meni su bili dobri. Kad su oni zatvo­rili fra­tre, odveli ih, vla­dala je neima­ština. Zapravo, bili smo gladni u to vri­jeme. Odlu­čio sam posje­titi fra­tre koje su odveli. Uzeo sam dvije štruce kruha, a na meni je bio plašt. Kad sam pro­la­zio niz pijacu, Sinjani su bili veseli jer došli su nji­hovi. Došao sam pred sud, tamo je bio stra­žar. Pitao me kamo ću, rekao sam mu da želim posje­titi svoje kolege. Odbio me, no dao sam jednu štrucu kruha i on me pus­tio dalje. Tako je bilo i kad sam došao do zatvora, dao sam dru­gom stra­žaru štrucu kruha i došao do svo­jih kolega. Ondje sam ih vidio pos­ljed­nji put. Te su noći ubili četvo­ricu fra­tara. Kako su oni mene pus­tili, zapravo kako sam se usu­dio otići i kako su me pus­tili, to ni danas ne razu­mi­jem. -
O. Vrčić ističe da je crkva u Sinju bila bom­bar­di­rana, ali da je on redo­vito pro­po­vi­je­dao svake nedje­lje. Dvije godine imao je glavnu misu. — To je bilo teško vri­jeme, poku­pili su par­ti­zani okolo mla­diće, mobi­li­zi­rali ih. Pro­la­zio bih iz gim­na­zije u samos­tan i dva­put sam sreo te jadne naše voj­nike koje su poku­pili par­ti­zani, jed­nos­tavno su morali ići. Iz onog reda neko­liko njih je izla­zilo moliti za misu. Gle­da­jući u cje­lini, Sinj­ska kra­jina je bila dobra, osim grada Sinja gdje su bili jugos­la­ven­ski ofi­ciri. Napri­mjer, i Milu­no­vi­ćeva obi­telj bila je sveta obi­telj, nje­gov otac je obav­ljao pobož­nost prvih petaka, sin mu Nedo nalju­tio se na veli­koj maturi i oti­šao iz fra­tara. On je bio kas­nije zadu­žen za sve­će­nike, dola­zio u zatvore, bio zadu­žen od Par­tije za nji­hov rad. Kad je umro, bila je osmrt­nica u Slo­bod­noj Dal­ma­ciji, a žena mu je dala osmrt­nicu na kojoj je pisalo: Radio je ono što nije htio. Dola­zio je on i u Gra­di­šku sve­će­ni­cima. -
Imot­ska kra­jina i Her­ce­go­vina
O podjeli hrvat­skoga naroda i današ­njoj gra­nici između hrvat­skoga naroda u Her­ce­go­vini i Dal­ma­ciji, o. Vrčić kaže: — Imot­ski je bio Her­ce­go­vina 1717, zapravo cijela Imot­ska kra­jina je bila Her­ce­go­vina, oslo­bo­đena od Turaka. Gra­nice su sezale istočno do Klo­buka, odnosno sje­verno do Vra­nića. Tada je pri­pa­dalo Imot­skoj kra­jini i Buško blato. Sve je to pri­pa­dalo Imot­skom, dakle Vir i Zago­rje. To je tra­jalo godinu dana i kroz to vri­jeme očiš­ćeni su begovi na tim podru­čjima. Naža­lost, tra­jalo je smo godinu dana. Poža­re­vački mir uči­nio je nove gra­nice kad je Vene­cija sebi kupila i pri­po­jila sve od Boke kotor­ske, Nere­tvu. Gabelu su tada ponovno pri­po­jili Tur­cima. Met­ko­vić je bio selo u koje su se nase­lja­vali iz Gabele i okol­nih mjesta. Isto tako je bilo i s Vrgo­rač­kom kra­ji­nom. Tako su i župe podi­je­ljene. Vinjani su nekad bili glavna župa, a pod Posu­šje je spa­dala Gorica. Vinjani su podi­je­ljeni, glavni dio ostao u BiH-u, a donji dio ostao je u Dal­ma­ciji. Zato kažem: imaju dvije imot­ske kra­jine, stara i nova. O tome sam pisao puno. Ne smije se zabo­ra­viti da su her­ce­go­vački fra­tri imali samos­tan u Pro­lošcu u Blatu. Kad su otišli Turci iz bivše Imot­ske kra­jine, nase­lilo se oko 200 obi­te­lji iz Posu­šja i Gruda. Tako je Imot­ska kra­jina koja je bila Her­ce­go­vina opet popu­njena Hercegovcima. -